petak, 18.08.2006.
NDH
|
OSNOVNO: Država NDH proglašena je 10. travnja 1941 putem radija. Proglasio ju je Slavko Kvaternik putem radija u ime Ante Pavelića koji je tada bio u inozemstvu. Par dana kasnije Pavelić se vratio u Hrvatsku i s ostatkom ustaša preuzeo državu. NDH nije bila samostalna drzava vec je ovisila o Njemačkoj i Italija zato što je njihova vojska bila na području NHD. GEOPOLITIČKI ODNOSI: Nezavisna Država Hrvatska uspostavljena je nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije od strane sila osovine. Bila je priznata od strane Njemačke i Italije 15. travnja 1941, ali uz klauzulu da će pitanje razgraničenja prema Italiji biti razriješeno naknadno. Vodstvo NDH nadalo se umanjiti teritorijalne ustupke Italiji osloncem na Njemačku, ali Adolf Hitler je odlučio da se u to pitanje ne miješa. Tako je Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. Italiji prepušten veći dio Dalmacije i skoro svi jadranski otoci, područje sa oko 400.000 stanovnika, etnički gotovo stopostotno Hrvatsko. Područje NDH bilo je podijeljeno na talijansku i njemačku okupacionu zonu, određenu geopolitičkim i ekonomskim interesima sila osovine.Več u kolovozu ponovo je okupirala tzv. "Zonu dva", 80 kilometara od mora odnosno granice anektiranog područja. U njoj je preuzela i civilnu upravu, ustaška vojnica morala je to područje napustiti, a domobranske postrojbe bile su pod talijanskim zapovjedništvom. Italija je nešto kasnije okupirala i Zonu tri, do granice interesen zone, ali se 1942. povukla. Nakon kapitulacije Italije, Ante Pavelić je proglasio poništenje Rimskih ugovora, ali faktičku upravu preuzeli su Nijemci, prepuštajući NDH samo neke civilne funkcije. Ujesen 1944. veći dio Dalmacije došao je pod kontrolu Narodnooslobodilačkog pokreta. Iako je NDH imala u svom nazivu pridjev nezavisna, ona nikad nikad nije bila potpuno nezavisna i samostalna u donošenju pojedinih odluka. Kada su SAD ušle u 2. svjetski rat nakon napada Japana na Pearl Harbour, NDH je objavila rat SAD zajedno s ostalim članicama osovine. NDH bila je priznata od: Mađarske, Njemačke, Italije, Slovačke, Bugarske, Rumunjeske, Japana, Španjolske, Finske, Danske, Manđurije, Tajlanda, Kine, Burme, Filipina i Indije. STVARANJE: Od 5. travnja 1941. Ante Pavelić preko radio postaje glavnog ustaškog stana "Velebit" poziva hrvatski narod na uspostavu NDH. 10. travnja 1941. bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik izvršio je uspostavu NDH preko Radia Zagreb u 16 sati, a njemačka vojska započele je ulazit u grad Zagreb sat vremena kasnije. Kvaternik je djelovao u dogovoru sa njemačkim izaslanikom Edmundom Weesenmayerom. Ovaj je u prethodnih desetak dana više puta kntaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Meček odbijao. Weeesenmayer je ipak nagovori Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju. KVATERNIKOV PROGLAS NDH: Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu, odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska. Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni! MAČEKOVA IZJAVA: Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd, da iskreno surađuju s nvoom narodnom vladom. ZEMLJOPISNI POLOŽAJ: NDH je zauzimala područje prijašnje Banovine Hrvatske i cijelu Vrbasku banovinu, a granica na istoku sa Srbijom bila je rijeka Drina. U današnjim okvirima NDH je zauzimala područje Republike Hrvatske (osim Istre, Rijeke, Zadra, otoka Krka, Cresa, Lošinja, Lastova i Visa koji su prije bili odcijepljeni od Kraljevine Jugoslavije), cijeli teritorij Bosne i Hercegovine, Srijem i Zemun. Teritorij NDH nakon proglašenja bio je prekrojen nekoliko puta, i to od saveznika sila osovine od kojih je najambicijoznija i najzahtjevnija bila Italija.  STANOVNIŠTVO: Hrvatska (bez Istre, Kvarnera i Rijeke), Bosna i Hercegovina i Srijem imali su po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika, a po proračunu Vladimira Žerjavića za 1941. 6.869.000 (nesigurnost proračuna je oko jedan posto). Od toga u Srbi činili oko 30 posto (2.089.000). Hrvata je bilo 3.366.000 a muslimana 879.000. Na području Dalmacije, koje je predano Italiji, živjelo je oko 400.000 Hrvata i nešto Srba. Treba također odbiti Međimurje, koje je cijelo vrijeme postojanja NDH bilo pod mađarskom okupacijom. tako su Hrvati (ne računajuči muslimane) na području NDH činili tek oko 50 posto stanovništva. U odnosu na površinu Banovine Hrvatske, NDH je izgubila područje na kojem je živjelo oko 400.000 Hrvata, a dobila odručje na kojem je živjelo više od milijun Srba. Za vrijeme NDH objavljivani su razni podaci o površini i stanovništvu. Hrvoje Matković navodi da je prema izvješću Hrvatskog državnog brojidbenog ureda (objavljenog 1941.) površina NDH iznosila je 115.133 km2, a imala je 6.966.729 stanovnika. (Matković, str. 82) Tu međutim nedostaje primjedba (što je iz navedene brojke očito) da je u površinu uračunata i cijela Dalmacija, predana Talijanima. Prema tom izvješću, od navedenog broja stanovnika bilo je 4.817.000 Hrvata (računati muslimani), 1.848.000 Srba, 145.000 Nijemaca, 70.000 Mađara, 37.000 Slovenaca, 44.267 Čeha i Slovaka. Izvan hrvatskih državnih granica živjelo je po tom izvještaju 1.727.548 Hrvata. Ivan Košutić pak navodi neki drugi izvještaj istog Državnog brojidbenog ureda. Po njemu NDH zaprema državni teritorij od 100.265 km2, ima 6.474.331 stanovnika, od toga Hrvata 4.868.831, Srba 1.250.000, Nijemaca 170.000, Mađara 69.000 i Slovenaca 37.000. Još je objavljeno da u Srbiji i Crnoj Gori živi 280.000 Hrvata, u Baranji, Bačkoj i Banatu 118.725, Kranjskoj i Štajerskoj 18. 823, a u različitim krajevima svijeta, pretežno u prekomorskim zemljama, 1.925.000, odnosno sveukupno izvan zemlje živi 2.342.548 Hrvata. (Košutić, str. 57) Površina se tu dakle znatno smanjila, također broj stanovnika, ali čak se povećao iskazani broj Hrvata a drastično smanjio broj Srba. Za Nijemce, Mađare i Slovence brojke su iste. NOVAC, NOVČANA POLITIKA I TEČAJ: Kroz područje NDH za naplaćivanje roba i usluga koristile su se sljedeće valute: -dinari koji su preostali iz Kraljevine Jugoslavije (sve do 1942) -talijanske lire (sve do pada Italije 1943.) -njemačka reichsmarka -kuna Novčanice (kune) u opticaju: -0,50 banica, 1 i 2 kn (25. rujna 1942.) -10 kn (30. kolovoza 1941.) -50, 100, 500 i 1000 kn (26. svibnja 1941.) -5000 kn (15. srpnja 1943.) -1000 i 5000 kn (1. rujna 1943.) Novčanice (kune) koje zbog ratnih okolnosti nisu izdane, a u potpunosti su bile izrađene: -100 i 500 kn (1. rujna 1943.) -20 i 50 kn (15. siječnja 1944.) Novčanice u izradi: -10000 kn (samo nacrti) (1. rujna 1943.) Korištenjem dinara preostalih iz Kraljevine Jugoslavije nanijele su mnoge štete na početku, jer zbog poroznosti granice prema Srbiji nije bilo moguće nadzirati veličinu emisije novca. Tečaj kune 1941-45. u odnosu na njemačku RM (Reichsmarku) bio je fiksan i to 20 Kn za 1 RM (1 USD = 2,50 RM ili 50 Kn. Od jeseni 1942. za doznake iz svijeta građanima i vojnicima na službi u Wehrmachtu primjenjivan tečaj 40 kn = 1 RM, od proljeća 1943. 60 kn = 1 RM, od jeseni 1944. do 8.5.1945. 120 kn = 1 RM. USTROJ DRŽAVE: Područje NDH je obuhvatilo središnju Hrvatsku i Slavoniju i umanjenu Dalmaciju, te Bosnu i Hercegovinu. No,tako ustrojena NDH je činila jednu krnju geopolitičku cjelinu, bez pet najvažnijih luka i gradova na Jadranu (Pula, Rijeka, Split, Zadar i Šibenik), sve do kapitulacije Italije 1943. Nova se država vratila povijesnoj hrvatskoj podjeli na županije, velike župe. U NDH su postojale 22 velike župe s 148 kotara i oko tisuću malih općina. Glavni grad Zagreb je bio zasebna upravna jedinica. Ta nova podjela išla je da razbije upravnu odvojenost prostora hrvatskih zemalja Trojednice i BIH, pa su npr. velike župe Livac i Zapolje (Nova Gradiška), Posavlje (Brod), Dubrava (Dubrovnik) i dr. osim hrvatskih imale i bosanske, odnosno hercegovačke kotare. Dijel države je bio pod italijanskom vojnom okupacijom, a dijel pod njemačkom vojnom okupacijom, ali su bili priznatim dijelovima NDH. Pojedini dijelovi su bili izravno pod njemačkom upravom, iako su bili priznati kao hrvatski od strane Trećeg Reicha - Istočni Srijem sa Zemunom (Ostsyrmien), zbog svoje velike prometne važnosti. Pojedini dijelovi su bili otvoreno okupirani od Horthyeve Mađarske, tj. Mađarska ih je svojatala, pa su sa tom državom su odnosi bili vrlo zaoštreni. DRŽAVNA VLAST: NDH nije imala Ustav, niti je ikada postojala ideja da se on donese. Sve zakonse odredbe o uspostavljanju države i njenom ustrojstvu potpisivao je Ante Pavelić, koji nasi naslov poglavnika. Tako je donesen zakon o vladi, o Hrvatskom državnom saboru, o hrvatskim državnim zastavama, grbu i državnim pečatima, o državljanstvu, o podjeli teritorija na župe, o državnom vijeću, o Islamskoj vjerskoj zajednici u NDH, o Hrvatskoj Pravoslavnoj crkvi, o granicama NDH itd. Poglavnik je u svojim rukama koncentrirao izvršnu vlast (šef države; do 1943. je predsjednik vlade i sam imenuje sve ministre; nakon toga također on imenuje i predsjednika vlade i ministre), te također i zakonodavnu (uz suradnju i savjetovanje Zakonodavnog povjerenstva pri Poglavniku 1941 i 1942, Zakonodavnog odjela Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja 1942, Hrvatskog državnog sabora 1942 i Državnog vijeća 1942-1945) kao i bitan dio sudske vlasti (izvanredni sudovi, uspostavljeni poglavnikovim odredbama, postali su osnova sudstva u NDH, a redovni sudovi (sudovi velikih župa, kotarski sudovi) imali su sekundarnu ulogu. 23. veljače 1942 poglavnik je sazvao Hrvatski državni sabor, reprezentativno tijelo koje nije bilo birano (članovi su imenovani) i nije imalo zakonadavnu vlast. Sastalo se u tri navrata 1942. i nakon toga se nije više sastajalo POLITIKA I POVJEST: NDH je proglasio preko zagrebačkoga radija pukovnik Slavko Kvaternik u ime Ante Pavelića, poglavnika ustaškoga pokreta 10. IV. 1941. poslijepodne, kratko vrijeme prije ulaska njemačke vojske u Zagreb. Hrvatski narod posvuda je isprva s oduševljenjem prihvatio samu obnovu hrvatske države i spontano sudjelovao u razoružanju srpske vojske i uspostavi nove hrvatske vlasti. Najvažniju ulogu odigrale su građanska i seljačka zaštita te predstavnici HSS-a, pored povjerenika Ustaškog pokreta i organiziranih ustaša. U jutarnjim satima 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb Ante Pavelić s oko 200 ustaša povratnika. Navečer 16. travnja 1941. imenovao je prvu hrvatsku vladu u kojoj je bio i ministar predsjednik (premijer) i ministar vanjskih poslova. Vlada bijaše glavnom ustanovom izvršne vlasti, iako su sve bitne odluke u unutarnjoj i vanjskoj politici bile u rukama [[poglavnika] Ante Pavelića. Ubrzo nakon uspostavljanja vlasti dolazi i do prvih razočaranja. Prva je zadaća vlade bila uspostava državnih ustanova i označavanje hrvatskih granica. Prvi ugovor o granici bio je potpisan s Njemačkom početkom svibnja 1941. i označio je hrvatsko-štajersku granicu kao granicu hrvatske države. Sudbonosni su bili hrvatsko-talijanski granični pregovori, koje je s hrvatske strane, kao jedini pregovarač, vodio Ante Pavelić. Potpisom Rimskog ugovora 18. svibnja 1941. uspostavljena je hrvatsko-talijanska granica, tako da je uz Istru, od Hrvatske otkinut veći dio Dalmacije te djelomično Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Granica prema Srbiji označena je hrvatskim zakonom u lipnju 1941. crtom stare granice između Austro-Ugarske i Srbije. Granica između Hrvatske i Crne Gore uspostavljena je talijansko-hrvatskim ugovorom i podudarala se sa starom austrougarsko-crnogorskom granicom. Granica izmedu Hrvatske i Mađarske nije bila riješena ugovorom, jer se Hrvatska nije htjela odreći Međimurja, koje je ostalo pod mađarskom okupacijom sve do kraja rata. UNUTARNJA POLITIKA: Unutarnja politika, koju je vodio Poglavnik, bila je sudbonosna za opstanak države. Nakon zatvaranja Vlatka Mačeka, ustaška vlast nije mogla uspostaviti suradnju s HSS-om, dok su represivni postupci vlasti izazivali i osudu Crkve. Srpska narodna manjina stavljena je izvan zakona, iako je priličan broj uglednih Srba nudio suradnju novoj hrvatskoj vlasti. Politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni) otjerala je u šumu velik broj Srba, koji su u početku djelomično nastupali kao «ustanici» i četnici, da bi poslije prihvatili vodstvo KP. Stanovita promjena odnosa prema Srbima u Hrvatskoj i BiH nastupila je u proljeće 1942. osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve. Progoni Židova bili su uvjetovani hrvatsko-njemačkim savezništvom. Rasni zakoni proglašeni su odmah nakon nastanka NDH, a Pavelić ih je ukinuo tek uoči sloma države, početkom svibnja 1945. Po tim su zakonima, osim Srba i Židova, žestoko proganjani Romi-Cigani, dok su hrvatski i inonacionalni komunisti podvrgnuti represijama zbog ideoloških i političkih razloga. Pored regularne vojske koja se popunjavala pozivima na službu (Domobranstvo), postojala je dobrovoljačka Ustaška vojnica dijelom dobrovoljački i dijelom unovačeni Poglavnikovi tjelesni zdrugovi (PTZ). Također bila je i vojna policija koja se zvala oružništvo i brojala je oko 8000 ljudi. VOJNA POLITIKA: Hrvatska vojna politika vođena je u okviru njemačke i talijanske vojne politike, te je i međunarodno priznanje Hrvatske ostalo u tim okvirima; rezervirano je bilo i držanje Svete Stolice. U četničkim pobunama talijanska vojska, iako službena hrvatska saveznica, pomagala je četnike. Nijemci nisu imali namjeru vojnički se angažirati u Hrvatskoj, jer su sve svoje snage namjeravali upotrijebiti protiv SSSR-a. Nemiri u Hrvatskoj (osobito aktivnost partizana) imali su za posljedicu sve veću njemačku nazočnost i, konačno, potkraj 1942., stavljanje hrvatske vojske pod njemačko vojno zapovjedništvo u svim ratnim pothvatima u Hrvatskoj. Prelazak Italije na stranu saveznika 8. rujna 1943. temeljito je promijenio situaciju. Partizani su se domogli velike količine talijanskoga oružja i uz englesku vojnu pomoć, počevši od svibnja 1943., vojnički su znatno ojačali. Širilo se uvjerenje da će Njemačka izgubiti rat te da radi očuvanja hrvatske države treba prijeći na savezničku stranu. Državni poglavar Pavelić sudjelovao je u tom planu (inače poznatom kao akcija Lorković-Vokić), ali kad mu je postalo jasno da će morati sići s vlasti, zatvorio je Lorkovića, Vokića i njihove suradnike i dao ih smaknuti potkraj travnja 1945. Sovjeti su od rujna 1944., do veljače 1945. održavali dodire s Pavelićem, u kojima je Staljin predlagao priznanje hrvatske države uz uvjete slobodnog prolaza sovjetske vojske na Jadran i slobodu rada KPH, ali i tu je sovjetsku ponudu Pavelić konačno odbio. NDH na čelu s Pavelićem ustrajala je na njemačkoj strani do kraja rata. Hrvatsku vojsku prisilili su engleski vojni predstavnici da položi oružje i preda se Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945. u Bleiburgu. Tada više nije postojalo ni hrvatsko vrhovništvo- budući da se Pavelić, prešavši austrijsku granicu 8. svibnja 1945. navečer, dao u bijeg- a ni vlada koja je prestala funkcionirati poslije napuštanja Zagreba 6. svibnja 1945. VOJSKA: Glavni članak: Vojska NDH 10. travnja 1941 objavljen je Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske i do prve sjednice vlade 16. travnja službeni naziv bio je Vojska Države Hrvatske. Na sjednici nova vojska nazvana je Hrvatsko domobranstvo koja se dijelila na Kopnene snage (ubrzo preimenovane u Kopenena vojska), Mornaricu i Zračne snage. Do listopada 1941 ustrojeno je 15 pješačkih pukovnija, jedna konjička pukovnija te 10 topničkih odjela u pet divizijskih područja. Više o kopnenoj vojsci NDH možete pročitati na stranicama: Kopnena vojska NDH i Tenkovi NDH. Zrakoplovstvo NDH osnovano je 19. travnja 1941. Tijekom 1942. zrakoplovstvo je imalo 4 operativne skupine sa 12 jata (eskadrila), te dva legionarska jata na istočnom bojištu. Više o ovoj temi u članku: Zrakoplovstvo NDH Prema Rimskim ugovorima NDH je morala izjaviti da nema namjeru držati ratnu mornaricu, pa je osnovan Hrvatski pomorski sklop. Bio je stacioniran u Bugarskoj i Ukrajini, najprije pod oznakom 23. flotila za dizanje mina, a kasnije kao 23. flotila za lov podmornica. 21. svibnja 1944. legija se vratila u Hrvatsku i postala jezgrom nove hrvatske jadranske mornarice. Tek 15. kolovoza 1944. NDH je dobila prve brodove od Nijemaca u Trstu. Svoje korijene Ustaška vojnica ima u Ustaškoj vojsci koju je Ante Pavelić stvorio u emigraciji u Italiji od 1933. do 1937. godine. Naredbu o utemeljenju UV poglavnik Ante Pavelić izdao je 10. svibnja 1941. i do kraja 1941. ustrojeno je 12 djelatnih bojni. Početkom 1942. bojne su grupirane u djelatne stajaće sdrugove. Ustaška Nadzorna Služba bila je obavještajna i kontraobavještajna organizacija nastala spajanjem Ustaške obavještajne službe i Ureda za sabirne logore 16 kolovoza 1941. Ujedinjenjem Domobranstva i Ustaške vojnice u drugoj polovici 1944. nastaju Hrvatske oružane snage - HOS. Napomena posrtojbe HOS-a boreli su se u domovinskom ratu!!!! |
BIOGRAFIJA ANTE PAVELICA
 Roden je u hercegovackom selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici. Osnovnu skolu polazio je u raznim bosansko-hercegovackim mjestima, a gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910. maturirao, te upisao Pravni fakultet. Diplomirao je 1914. a 1915. stekao doktorat prava.Godine 1915.-1918. radio je kao odvjetnicki perovoda u odvjetnickoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon zavrsene prakse, od 1918., odvjetnik je u Zagrebu. Ozenio je Maru Lovrencevic i imao troje djece, sina Velimira i kcerke Mirjanu i Visnju. Kao gimnazijalac pristupa Hrvatskoj stranci prava, 1918. ulazi u vodstvo stranke, postaje clan Poslovnog odbora, zatim tajnik i potpredsjednik HSP-a. Godine 1921. izabran je za gradskog zastupnika u Zagrebu; u ime HSP-a kontaktirao je s N. Pasicem radi slabljenja Radiceve stranke. Izabran je 1927. i za zagrebackog oblasnog zastupnika; u lipnju 1927. predstavljao je zagrebacku gradsku opcinu na europskom kongresu gradova u Parizu, a na povratku je u Rimu izaslaniku talijanske vlade R.F. Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rusenju Jugoslavije; ocekuje talijansku pomoc u uspostavi i zastiti nezavisne hrvatske drzave, te iznosi spremnost na teritorijalno, politicko, ekonomsko i vojno prilagodavanje talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. izabran je, zajedno s A. Trumbicem, za zastupnika na listi Hrvatskog bloka; u svojim govorima u beogradskoj skupstini istupio je protiv velikosrpske politike i izjasnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost; usmjeravao je pravasku omladinu i pokrenuo listove Starcevic i Kvaternik. Poslije atentata na prvake HSS-a 1928. pristupa Seljacko-demokratskoj koaliciji; pokrece list Hrvatski domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske drzave, a 1.X.1929. osniva istoimenu organizaciju za borbene akcije. Nakon proglasenja sestosijecanjske diktature 1929. sklanja se u emigraciju. Prvo odlazi u Bec, zatim s G. Percecom u Budimpestu, te u Sofiju, gdje 20.IV.1929. s vodama makedonske emigracije potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoci Makedonaca i Hrvata u rusenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih drzava Hrvatske i Makedonije. U Beogradu ga je Sud za zastitu drzave 17.VII.1929. osudio na smrt u odsutnosti. Dobiva utociste u Italiji, potkraj 1930. osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju Ustasa - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske drzave uz pomoc Italije; uzima naslov poglavnika, ustaski pokret organizira na vojnim i urotnickim nacelima; u drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Madarskoj. U Glavnom ustaskom stanu 1.VI.1933. obznanjuje Nacela ustaskog pokreta u 17 tocaka i kao cilj pokreta istice uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske drzave na citavom njezinu povijesnom i etnickom podrucju, sto se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oruzja. Inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije. Godine 1932. organizira Velebitski ustanak, 1934. atentat u Marseillesu, te je ponovno osuden na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17.X.1934. uhicuju i zatvaraju u Torinu (1934.-1936.). Potkraj listopada 1936. dovrsio je opsezniji elaborat za njemacko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom Hrvatsko pitanje (objavljen 1942. u redakciji I. Bogdana pod naslovom Dr. Ante Pavelic riesio je hrvatsko pitanje). Nakon priblizavanja Jugoslavije i Italije i sporazuma Ciano-Stojadinovic, 1.IV.1937. izdaje odredbu kojom razrjesava ustase djelatne sluzbe i raspusta sve logore na podrucju Italije; ustase su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni (1937.-1939.). Nakon pada M. Stojadinovica, talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talijanski ministar vanjskih poslova G. Ciano (23.I.1940.) i dogovara s njim plan akcije koji ukljucuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zastitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom. Nakon beogradskih dogadanja 27.III.1941. prvi ga put prima Mussolini (29.III.), a posto je S. Kvaternik u njegovo ime proglasio NDH, prima ga ponovno 11.IV. i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na celu skupine ustasa vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast; 15.IV.1941. stigao je u Zagreb i kao poglavnik NDH imenovao prvu hrvatsku drzavnu vladu, u kojoj je uzeo polozaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku sluzbu; preoblikuje ustaski pokret u jedinog nosioca politicke volje, mijenja mu ime u Ustasa - hrvatski oslobodilacki pokret (UHOP), uspostavlja Glavni ustaski stan (GUS) kao organizacijsko-politicku, a Ustasku vojnicu i Ustasku nadzornu sluzbu (UNS) kao vojno-policijske poluge rezima. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Trzicu 18.V.1941. potpisuje Rimske ugovore, kojima je velik dio hrvatske obale i otoka prepusten Italiji, prihvacen je talijanski politicki, ekonomski i vojni nadzor na djelu NDH, a hrvatska kruna ponudena je talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Pocetkom lipnja 1941. prvi put posjecuje Hitlera, a 15.VI.1941. u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu. Unutrasnje odnose rjesavao je terorom; vec 17. travnja donosi Zakonsku odredbu za obranu naroda i drzave, koja vrijedi retroaktivno i predvida samo jednu kaznu, smrtnu, za djela 'povrede casti' i 'zivotnih interesa hrvatskoga naroda'. U Hrvatskoj je uspostavio totalitarni sustav po uzoru na nacisticki rezim u Njemackoj; donio je rasne zakone, uspostavio koncentacijske logore i podrzavao nasilje nad dijelom stanovnistva, unatoc prosvjedima Katolicke crkve na celu s nadbiskupom A. Stepincem; zabranio je sve stranke i udruge, te uspostavio osobnu diktaturu. Na poticaj umjerenih ustaskih prvaka, pocetkom 1942. ublazava teror; u sijecnju 1942. saziva Hrvatski Drzavni Sabor, premjesta Maceka iz Jasenovca u Kupinec i pusta zatvorene zastupnike i pristase HSS-a, Srbima priznaje status 'pravoslavnih drzavljana' i donosi odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve, a u listopadu 1942. uklanja s duznosti E. Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja politike terora. puca marsala Badoglia i pada Mussolinija, napusta mjesto predsjednika vlade i 2.IX.1943. na to mjesto imenuje N. Mandica, a nakon kapitulacije Italije, 10.IX.1943. objavljuje Drzavnopravnu izjavu o razrjesenju Rimskih ugovora. U listopadu 1943. prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade, koje su s njegovom suglasnoscu N. Mandic i M. Lorkovic vodili s celnicima HSS-a. Sudbinu NDH vezao je uz sudbinu nacisticke Njemacke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju M. Lorkovica i A. Vokica za odvajanjem NDH od Njemacke. U travnju 1945. sudjelovao je u kombinacijama D. Mihailovica i L. Rupnika o stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunistickog bloka. Zagreb je napustio 6.V.1945. te preko Austrije i Italije otisao u Argentinu. Godine 1956. osnovao je Hrvatski Oslobodilacki Pokret (HOP). Nakon atentata na njega 10.IV.1957. u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa, gdje je zivio pod laznim imenom, prisiljen je napustiti Argentinu, te odlazi u Spanjolsku. Objavio je vise politickih i literarnih radova u dvije knjige: politicki roman Lijepa plavojka (1935.) i politicku raspravu Strahote zabluda (1938.). Njegova kci Visnja objavila je 1968. knjigu njegovih sjecanja Dozivljaji. Pjesma Poglavniku Poglavniče Bog ti pokoj dao Ti si junak bio i ostao Junak bio u Travanjskom polju Drzavu si obnovio svoju Srusio os mrskog tiranina Srbskog Kralja Karadjordjevica Tvoja slava vječito ostade Putokaz je za Hrvate mlade Prvi vođo slobode i pravde Poglavnice Hrvatske Drzave Slavit će te vjecna povjest nasa Poglavnice Hrvatskih Ustaša  |
